Klimatska pravda: Ko treba da plati štetu i kome ona treba da se nadoknadi?

Uragani na Karibima i smrtonosne poplave u Južnoj Aziji ponovo su pokrenuli pitanje klimatske pravde.

klimatska pravda klimatske promjene
Foto: Pixabay

Veza između takvih događaja i klimatskih promjena danas je van svake sumnje: imali smo 30 godina osnovanih naučnih upozorenja o neposrednoj vezi između porasta globalne temperature i povećanja stepena pojavljivanja i ozbiljnosti ekstremnih vremenskih uslova. Mnogo je problematičnije pitanje odgovornosti za same klimatske promjene, i ko bi trebao da isplati pravičnu naknadu za nastalu štetu.

Ovo je komplikovano pitanje, i nema jasnih kategorija pobjednika i gubitnika, ili odgovornih i nevinih. Razmotrite kako su koristi od emisije gasova staklene bašte obično razdvojene od uticaja klimatskih promjena, ali Teksas, kojeg je pogodio uragan, veliki dio svog bogatstva duguje nafti. Ili ako pogledamo izuzetne nejednakosti među onima pogođenim olujama – većina od njih su relativno siromašni, ali među njima ima i onih koji spadaju među najbogatije ljude na svijetu.

Duga borba za “klimatsku pravdu”

Međunarodna debata o klimatskoj pravdi se obično odvijala u okviru UN-a, posredstvom njihove Okvirne konvencije o klimatskim promjenama (UNFCCC), u procesu koji je doveo do Pariskog sporazuma. Veći dio vremena od njenog početka 1992. godine značajan fokus je bio na smanjenju emisije štetnih gasova, a ne na prilagođavanju štetnim posljedicama klimatskih promjena.

Odgovornost za globalno zagrijavanje obično je označena kao obaveza razvijenih država da naprave inicijalne poteze za smanjenje emisije štetnih gasova, u skladu sa konceptom “zajedničke, ali diferencirane odgovornosti i usklađenih mogućnosti”. Klimatska pravda je bila viđena kao nešto što razvijene države duguju manje razvijenim državama. U tom smislu one su obavezne da zadovolje tu pravdu, te na taj način ovim drugim daju primjer kako da i oni smanje svoje emisije.

Međutim, na konferenciji u Baliju 2007. godine postalo je jasno da su se usljed promjene klime već počeli povećavati nivo mora i frekvencija javljanja ekstremnih vremenskih uslova. Zbog toga je, uz kontrolu emisije, u vrh prioriteta dodato i prilagođavanje na nove uslove. Grubo rečeno, ako razvijeni svijet želi novi sveobuhvatni sporazum o suzbijanju klimatskih promjena, morao bi da obezbijedi dovoljno garantovane pomoći za manje razvijenu većinu. To uključuje i predloženih 100 milijardi američkih dolara godišnje za Green Climate Fund, ali i novi oblik nadoknade za “gubitak i oštećenje zemalja ranjivih” na uragane i druge klimatske katastrofe.

Mehanizam “gubitka i oštećenja” dobio je mjesto u Pariskom sporazumu iz 2015. godine, ali još nije u potpunosti implementiran. U svakom slučaju, to je bila kontroverzna tema, pošto je postavila pitanje odgovornosti, pa čak i reparacije, za štetu nanijetu klimi. Direktna odgovornost je bila teško uspostavljiva i odlučno odbačena od strane razvijenih zemalja.

Fokusiranje na ugrožene pojedince

Problem je u tome što se o ovim pitanjima raspravlja u kontekstu sistema nacija od kojih svaka ima svoje sopstvene interese. Klimatske promjene zahtijevaju globalni, zajednički napor, ali postojeće političke strukture unutar svake zemlje ojačavaju konkurentske i antagonističke perspektive. Uvijek je teško, na primjer, da se daje pomoć stranim vladama, kada ona direktno ograničava blagostanje nacije i povećava njene probleme sa siromaštvom.

Naravno, neke od progresivnijih bogatih zemalja prihvataju “komunitarni” pristup, koji prepoznaje neke moralne obaveze za pomoć ugroženim državama. Ovo prevazilazi striktni minimum u međunarodnom pravu izbjegavanja štete, ali sigurno ne priznaje bilo kakvu direktnu odgovornost ili odgovornost. Najviše, ova koncepcija međunarodne klimatske pravde temelji se na prepoznavanju da se stanovništvu drugih zemalja ne smije dozvoliti da se potonu ispod minimalnih standarda ljudskog postojanja, i ono  je zajedničko i za druge oblasti humanitarne pomoći i pomoći u slučaju katastrofa.

Ipak, takvo razmišljanje na nivou države nije u stanju da riješi složenost i sveobuhvatnu prirodu klimatskih promena. Potrebno je alternativni “kosmopolitski” pristup klimatskoj pravdi. Pod kosmopolitizmom, fokus je na pojedinačnim ljudskim bićima i njihovim potrebama i pravima, koji bi svi postojali u jednoj zajednici u kojoj bi se nacionalnost smatrala nebitnim za moralne vrijednosti. To znači da farmer iz Bangladeša ili ribar sa Kariba ima pravo na zaštitu od uticaja globalnog zagrijavanja jednako kao neko u Teksasu ili Londonu i, u tom smislu, kosmopolitska klimatska pravda odražava evoluciju međunarodnih principa ljudskih prava.

Državljanstvo se često koristi da bi se ukazalo na razvoj ili ranjivost na prirodne opasnosti, ali takve kategorije su u suštini pogrešne. Kao što je ilustrovano poplavljenim kućama i uništenim krovovima svuda od Barbude do Hjustona, korisnije je razmišljati o bogatim i siromašnim ljudima, a ne zemljama.

Prava klimatska pravda će morati preorijentisati debatu od suvereniteta države i međunarodnog stava ka fokusiranju na ličnu štetu. Sistem pojedinačnog računanja ugljenika takođe bi pomogao ljudima da daju doprinos smanjenju siromaštva i pomoći u slučaju katastrofa koji odgovaraju njihovom bogatstvu i načinu života.

Kako uragani prolaze kroz brojne zemlje odjednom, a indirektno utiču na još više njih, klimatske promjene snažno ukazuju na potrebu za kreativnim razmišljanjem o istinskom globalnom kosmopolitizmu, u kojem izbjegavanje ljudske patnje dolazi prije samopoštovanja i prepoznaje se da ima mnogo siromašnih i ugroženih ljudi u “bogatim zemljama” i fantastično bogatih ljudi u “siromašnim zemljama”.

IZVOR: The Conversation