Kurdistan: Šta slijedi nakon referenduma za nezavisnost?

Nakon mnogo iščekivanja i pod prijetnjom odmazde, stanovnici Iračkog Kurdistana su se u velikom broju pojavili na biralištima kako bi izglasali ono što izgleda kao praktično jednoglasna odluka o nezavisnosti od Iraka. Pristalice nezavisnosti pokrivaju veoma širok spektar političkih stavova, od onih koji bi rezultate referenduma iskoristili za pregovore o boljoj budućnosti Kurda u Iraku, do onih koji zahtijevaju novu suverenu državu.

Kurdistan
Foto: Kurdistan 24

Iako nikada nije bilo sasvim jasno šta bio tačan cilj referenduma od 25. septembra, jedno je sigurno: dok su iračka vlada, susjedne države, regionalne sile i međunarodna zajednica od početka bili protiv njega, narod Iračkog Kurdistana je glasao po principu samoodređenja i poslao vrlo jasan zahtjev za nezavisnost.

Dovoljan je samo kratak boravak u Iračkom Kurdistanu da se zaključi da je odvajanje od ostatka Iraka neizbježno, zahvaljujući dugotrajnoj želji Kurda za domovinom i različitim putanjama koje su Irački Kurdistan i Irak pratili više od četvrt vijeka.

Ako zanemarimo diplomatske, ekonomske ili čak vojne akcije Iraka ili drugih država, sljedeći korak kojeg je predvidio kurdistanski predsjednik Masud Barzani jeste da se stupi u pregovore sa iračkom saveznom vladom o budućem statusu Kurdistana. Pošto bi savezna vlada morala da se odrekne svoje suverenosti nad Kurdistanom kako bi on postao država, put Kurdistana ka nezavisnosti neminovno putuje preko Bagdada i zavisi od njega.

Međutim, samo zato što je razdvajanje neizbježno ne znači da će biti i lako. Nezavisni Kurdistan će predstavljati probleme i za druge države sa secesionističkim pokretima i odmah će se suočiti sa ogromnim sopstvenim izazovima.

U škripcu

Najvažniji problem sa kojim bi se suočio nezavisni Kurdistan je način sopstvenog finansiranja. Većina domaće privrede Kurdistana zavisi od Turske, koja je prijetila da će prekinuti protok robe i prestati da izvozi naftu zbog referenduma. Irački Kurdistan takođe trenutno prima oko 13-17% nacionalnog iračkog budžeta. Ova sredstva su bila izvor kontinuiranog spora, ali su od vitalnog značaja za finansiranje vlade i sistema javnih usluga u Kurdistanu. Zagovornici nezavisnosti očekuju veliki potencijalni priliv sredstava  od proizvodnje nafte, ali s obzirom na niske cijene nafte i visokom nivou političkih previranja, kurdistansko tržište je sve manje privlačno za međunarodne investitore.

Zapravo, od 2014. godine, Kurdistan se bori sa dugotrajnom finansijskom krizom. Troškovi rata sa Islamskom državom (ISIS), priliv izbjeglica i smanjenje prihoda od nafte zajednički su podrivali vladin budžet. Od 2015. godine plate u javnom sektoru su ili smanjene ili uopšte nisu isplaćene. To bi bio zaista težak problem za jednu novu nezavisnu državu.

Na ovogodišnjem referendumu glasali su ljudi iz Iračkog Kurdistana, kao i četiri područja u Iraku koja kontrolišu Kurdi: Kirkuk, Mahmur, Sindžar i Kanakin. Iako ove regione trenutno kontroliše Erbil, ni Bagdad ih se ne odriče.
Teško finansijsko stanje u Kurdistanu znači da je Kirkuk posebno važan. Multietnički grad Kirkuk sjedi pored jednog od najvećih naftnih polja u Iraku, a osporavanje toga kome pripada dugo je na zabrinjavajućem nivou. Kurdistan ga kontroliše od 2014. godine, ali bi opadanje prijetnje od ISIS-a u Iraku dozvolilo Bagdadu da izdvoji vojne resurse za povratak grada i njegovih naftnih polja pod svoje okrilje.

Osnovno pitanje koje bi se postavilo na pregovorima između Bagdada i Erbila moralo da bude upravo status ovih naftnih resursa. Mirno rješenje ovog spora o zemljištu i resursima moglo bi mnogo da pomogne Kurdistanu da se na prijateljski način odvoji od Iraka. Ali, gledajući mapu sjevernog  i centralnog Iraka, Kirkuk je samo jedna od mnogih potencijalnih žarišnih tačaka na spornim teritorijama koje okružuju granice Kurdistana od Mosula do Tuz Kurmatua.

Spremnost na sukob

Čak i među iračkim Kurdima, referendum u Kurdistanu nije bio univerzalno podržan. Neke stranke su tvrdile da je trenutak za održavanje referenduma bio pogrešan; drugi su izrazili zabrinutost da je predsjednik Barzani iskoristio referendum kako bi zaštitio svoju političku budućnost. Nije bilo jasno sve do dana referenduma da li će se glasačka mjesta u Kirkuku otvoriti ili ne.

Takođe, Kurdistan nije naseljen samo Kurdima – a mnogi (uključujući Iran i Tursku) zabrinuti su za status i budućnost Arapa, Turkmena i drugih manjinskih grupa. Uključivanje ostalih u teritoriju koja je tako blisko povezana sa kurdskim identitetom i dugotrajnim pozivima kurdskog nacionalizma biće prepreka koju će Kurdistan morati da riješi ako želi da ostane stabilan.

Osim toga, možda je među samim Kurdima u cilju mobilizacije društva za glasanje za nezavisnost bilo neophodno povećati osjećaj kurdskog nacionalizma, ali će tim osjećjem kurdistanska vlada sada morati da pažljivo upravlja. U pripremi referenduma, Barzani je iznio jasne i snažne izjave da Kurdistan neće ostati u Iraku i da ga neće kontrolisati spoljne sile. Ali, šta će se desiti ako se obećanja o nezavisnoj državnosti ne budu mogla ostvariti?

Pregovori između Erbila i Bagdada ne nose sa sobom nikakve garancije. Ako žele da izbjegnu krizu, Barzani i njegove kolege lideri će morati da se uključe u dugotrajnu i veoma pažljivu politiku sa Bagdadom, ali i kurdistanskim narodom – ako je mobilisan i spreman na sukob, moglo bi se ispostaviti kao teško i opasno da se pokuša umiriti.

Kako stvari stoje, svi uključeni moraće se suočiti sa dvije teške činjenice. Prvo, nije lako niti jednostavno postati nova suverena država, i drugo, svako konačno rješenje o pitanju Iračkog Kurdistana i dalje je daleko. Referendum o nezavisnosti predstavio je optimističnu budućnost, ali na tom putu stoji mnogo prepreka.

IZVOR: The Conversation