Tattoo majstori koji preživjelima od raka dojke pretvaraju ožiljke u umjetnička djela

Mastektomija više ne mora da bude kraj – pacijentkinje  se sve češće opredjeljuju za ukrašavanje svojih tijela tetovažama.

Tetovaža mastektomija
Tatoo artist Daniel Curry (a.k.a. Lil Dan) na P.ink danu 2016
Foto: P.ink

Tokom većeg dijela  svog života, Heather Lee nije razmišljala o izgledu svojih grudi. One su jednostavno bile funkcionalni dio njene anatomije; othranile su četvoro djece i povremeno su zahtijevale kupovinu odjevnih elemenata za „podršku“. No, nakon što joj je u martu 2015. dijagnostifikovan rak dojke, poslije čega je prošla kroz dvostruku mastektomiju, 40-godišnja, nedavno razvedena majka, plašila se da nastavi život sa grudima koje su, prema njenim riječima, ličile na “prezreli avokado.”

” Prijateljima  sam objasnila da nisam željela da se pogledam u ogledalo i pomislim, „OK, one izgledaju gotovo kao grudi”, kaže Lee, advokatica u Birminghamu, Alabama. “Htjela sam pogledati u ogledalo i pomisliti – Baš sam lijepa“.

Lee je odabrala da joj se obje dojke hirurški odstrane-  jedna od njih preventivno, kako bi se  smanjilo rizik od povratka bolesti, kao i da bi se izbjeglo uzimanje lijeka Tamoksifena tokom 10 godina, lijeka na lošem glasu po svojim  nuspojavama nalik na menopauzu, koje mogu u velikoj mjeri smanjiti kvalitet života poslije raka. Hirurg joj je takođe rekao da bi dvostruka mastektomija značila i “bolju simetriju”, kaže. No, operacija koja bi sačuvala bradavice nije bila opcija za Lee. Nalaz biopsije dojke pokazao je da su maligne stanice blizu ruba, tako da bi očuvanje određene količine tkiva značilo povećanje rizika od vraćanja raka. To je značilo da bi očuvanje bradavica i areola za rekonstrukciju, što je sada relativno uobičajena praksa- bilo previše riskantno.

Lee kaže da se odlučila za implantate koji bi “izgledali normalno u odjeći i kupaćem kostimu.” Ali ona nije nije došla na popratnu proceduru, u kojoj estetski hirurg pomoću kože dojke vještački pravi bradavice. Ona je također preskočila i medicinske tetovaže, završni dodir u rekonstrukciji dojke koji daje pigment području bradavica i stvara privid areola. Lee nije željela lažne bradavice, a nakon malo pretraživanja interneta  odlučila je da želi -pravu tintu.

Tetovaža mastektomija
Tetovaža Davida Allena
Foto: David Allen


Obilježavanje bijega od smrti

Većini pacijenata oboljelih od raka dojke koji se podvrgnu mastektomiji njihovi ljekari nude samo dvije opcije po završetku liječenja i operacije: rekonstrukcija ili bez rekonstrukcije. No, kada je Lee upoznala Davida Allena, tattoo-umjetnika iz Čikaga, našla je i treću: tetovaže na grudima. Allen, koji već uživa gotovo kultni stattoos među preživjelima od raka dojke, ima cijelu stranicu na svom sajtu ispunjenu fotografijama ženskih grudi prekrivenih tetovažama koje skrivaju ožiljke. On je jedan od svega nekoliko umjetnika u SAD-u koji pomaže ženama da povrate svoja tijela i živote nakon raka dojke na jedan manje konvencionalan i manje medicinski način.

Mnogi ljudi stavljaju tetovaže kako bi označili prekretnicu: rođenje djeteta, smrt voljene osobe, godišnjicu i, naravno, kraj ozbiljne i po život opasne bolesti. No, za preživjele od raka dojke, tetovaža ožiljaka od mastektomije može imati daleko moćniji učinak. Ona ne samo da simbolizuje bijeg od smrti, nego i prikriva ožiljke i smanjuje vidljivost izobličenja. Ako je napravljena dobro, ona može gledanje u ogledalo učiniti pozitivnim, ili barem podnošljivijim iskustvom.

Lee su se svidjele Allenove ilustracije. One su bili cvijetne, ali ne na sladunjav način. Njegov rad je kameno sive boje, poentilistički detaljan, gotovo bestjelesan. Tetovaže obavijaju grudi sa strana i završavaju se na području gdje bi bile bradavice. Na mnogim fotografijama bilo je gotovo nemoguće razaznati svaki trag ožiljaka. Lee je odmah stupila u kontakt i počela razmjenu e-mailova s Allenovim pomoćnikom.

“Ništa što sam ikada prije  vidjela mi nije izgledalo kako treba dok nisam vidjela neke od slika Allenovih tetovaža”, kaže Lee, koja je s prijateljicom otputovala u Chicago kako bi dobila svoje tetovaže. Odlučila se za magnolije, koje su izgledale kao one koje su baka i djed uzgajali u svom dvorištu. “Sada pred ogledalom razmišljam o tome kako su mi grudi lijepe, umjesto da gledam ožiljke i razmišljam o tome šta sam prošla i boli koju mi je to prouzrokovalo.”

Allen je nedavno objavio članak u žurnalu Američke medicinske asocijacije (JAMA) o pojedinostima njegovog procesa tetovaža mastektomije. On je namjerno izabrao da ispriča svoju priču u medicinskom časopisu umjesto u nekom popularnom izdanju jer se nada da će onkolozi i hirurzi početi da tetovažu mastektomije vide kao validnu opciju za svoje pacijente. No, Allen (37 godina), kaže da industrija tetovaže treba o ovome biti edukovana isto kao ljekari; preživjeli od raka dojke imaju jedinstvene fizičke i psihološke potrebe, koje zahtijevaju od umjetnika da imaju dobar način komunikacije sa ovim osjetljivim klijentima, kao i određeno medicinsko znanje.

Allen, koji je obrazovani vizuelni umjetnik, počeo se baviti ovim 2011. godine, kada ga je kontaktirala učiteljica iz New Yorka koji je prošla kroz dvostruku mastektomiju. Osim teške prirode zadatka, bio je zabrinut i zbog rizika za zdravlje  klijenta. Ožiljno tkivo i koža izložena zračenju su daleko delikatniji i drugačije reaguju na tintu za tetoviranje. “Nisam bio posve siguran koja bi bila najbolja tehnika, pošto ne postoji puno informacija o tome. Pokušavao sam to izbjeći, ali ona je bila uporna, “kaže on. “To je veoma teška površina za tetoviranje.”

Šest godina je prošlo i Allen je u međuvremenu radio sa oko 70 preživjelih od raka dojke, a mnoge od njegovih klinentkinja su doputovale iz inostranstva, uključujući žene iz Ujedinjenog Kraljevstva, Argentine i Indije. Većina žena sa kojima je radio su imale jednostruku ili dvostruku mastektomiju s implantatima. No, postoje i žene koji su se zaustavile na mastektomiji i jednostavno žele da prikriju hirurške ožiljke na svojim grudima. Većina žena koje traže Allena su starije od 50 godina i nemaju bilo koji drugi body art na svojoj koži. To se može činiti kao dosta stara dob za prvu tetovažu, dok se ne uzme u obzir da je prosječna starost za dijagnozu raka dojke oko 62 godine, prema podacima iz centara za kontrolu i prevenciju bolesti u SAD.

Rekonstruktivna hirurgija u porastu

Allenu ide na ruku podatak  da su stope rekonstruktivne hirurgije poslije raka dojke i dalje u porastu. Izvještaj objavljen 2016. od strane Američkog društva plastičnih hirurga ukazao je na to da je broj pacijenata koji se odluče za rekonstruktivnu hirurgiju nakon liječenja raka dojke povećan za 35 posto između 2000. i 2012. godine. Mnogo je vjerovatnije da će danas ljekari preporučiti mastektomiju umjesto operacije koja čuva dojke (lumpektomija), kako iz medicinskih, tako i iz kozmetičkih razloga. U mnogim slučajevima, hirurg može poboljšati figuru pacijentkinje, bilo da to znači rekonstrukciju grudi koje na kraju budu veće nego prvobitno, ili podizanje spuštenih grudi što prirodno dolazi s rađanjem i starošću.

Tetovaža mastektomija
Jedna od tetovaža napravljenih na P.ink day 2016
Foto:P.ink

Osim toga, podvrgavanje rekonstruktivnoj hirurgiji s implantatima više se ne smatra samo hirom ili luksuzom. Zdravstveni propisi doneseni u SAD prije gotovo 20 godina zahtijevaju da zdravstvena osiguranja plaćaju za rekonstruktivne hirurške zahvate, kao dio rutinskog liječenja bolesti. Genetičko testiranje, kao što je ono koji može otkriti mutacije BRCA1 i BRCA2 gena koji ukazuju na veći rizik za određene vrste raka dojke, znači da sve više mladih žena ide pod nož u preventivne svrhe.

Neki kažu da su se stope preventivne dvostruke mastektomije povećale zahvaljujući onome što su mnogi nazvali “Angelina Jolie efektom.” Naime, slavna glumica i režiserka je 2013. godine izašla u javnost sa svojom odlukom da se podvrgne preventivnoj mastektomiji nakon što je saznala da nosi BRCA mutacije, a ona je inspirisala mnoge druge mlade žene s višim genetskim rizikom za rak da učine isto. Mlađe žene mogu biti posebno  zabrinute vidljivošću ožiljaka i često se brinu da rekonstruirane grudi nikada neće izgledati normalno. Rješenje je, možda, da učine nešto sasvim drugo. To rješenje, takođe, pomaže da body art postane dio svakodnevice. Tetovaže, kao i rak dojke, više nisu tabu tema.


P.ink povezuje umjetnike i poklonike

Žene pronalaze Allena na internetu, ali i preko neprofitne organizacije P.ink (Personal  Ink), osnovane 2013. godine koja spaja preživjele od raka dojke s tattoo umjetnicima koji imaju iskustva s tetovažama mastektomije. Organizacija, koju je osnovana Noel Franus, započela je kao Pinterest stranica. Franus nikada nije imao tetovaže, rak niti grudi, ali je našao nadahnuće nakon što je njegova snaha operisala rak dojke i počela tražiti od članova porodice ideje o tome šta bi mogla tetovirati na svojim novim grudima osim bradavica , “Niko ne govori o tome na internetu, osim ako su u pitanju veliki ljubitelji tetovaža “, kaže Franus. “Možda ćete uspjeti da nađete jednog ili dva umjetnika unutar foruma, ali što je s majkom koja živi u Topeki ili baki koja živi u ruralnom Teksasu?”

Tattoo umjetnici koji su dio njegove mreže rade na manifestaciji  P.ink dani, koji se od 2014. godine održavaju jednom godišnje, u oktobru. Do sada su u ovom projektu učestvovali studiji za tetovažu iz 25 gradova i zajedno su  tetovirali 175 preživjelih od raka. Organizacija u potpunosti pokriva troškove tetovaže mastektomije.  U zavisnosti od veličini tetovaže, tetovaža mastektomije može koštati od  200, pa do više od 2000 američkih dolara. Trenutno se naP.inkovoj listi za čekanje nalazi 1.500 zainteresovanih.

Rješenje za praćenje rastuće potražnje, Franus kaže, je da se pronađe više tattoo umjetnika zainteresovanih za rad, posebno u drugim zemljama, jer mnogi preživjeli koji kontaktiraju organizaciju ne žive u SAD-u. „Pronaći tattoo umjetnike spremne za zadatak je izazov. Još uvijek nam je potrebno više obučenih umjetnika za ovaj posao”, kaže Franus. “Obuka uključuje i rad rame uz rame s umjetnikom koji već zna kako da na najbolji način uradi ovaj posao.”

Ovo takođe znači i poticanje ljekara i hirurga da se aktivno uključe i učine tetovažu mastektomije opcijom u procesu oporavka. Allen je otvorio vrata u medicinskoj zajednici. On kaže da sada redovno razgovara s plastičnim hirurzima telefonom, ponekad čak i prije nego što pacijent ide pod nož. Raznolikost hirurških tehnika može uticati na kvalitet tetovaže, tako da planiranje unaprijed omogućuje klijentu da dobije najbolji rezultat.

Allen je vrlo selektivan po pitanju klijenata koje preuzima i trenutku kada to radi. Na primjer, on neće raditi sa ženom prije nego što je prošlo godinu dana od operacije. To nije samo iz zdravstvenih razloga, nego i zbog toga što je utvrđeno da preživjeli često prije tog vremena nisu emocionalno spremni za proces.

Prije nekoliko godina, jedna žena došla da vidi Allena. Prošlo je već nekoliko godina otkako je imala operaciju i ona je, prema svemu što je mogao pretpostaviti, bila spremna. Allen se spremao da olovkom napravi obris za tetovažu na njenim grudima, ali kad ju je prvi put dodirnuo, ona je počela da plače. Tada mu je rekla kako je muž ju ostavio zbog njene bolesti, i da godinama nije bila u blizini muškarca. Allen je odmah prestao da radi, i umjesto toga, dva sata  su sjedili u njegovoj radionici i razgovarali. “Želio sam čuti njenu priču”, kaže on. “Htio sam da zna da njena osjećanja  važnija nego tetovaža.” Klijentkinja se nakon tri mjeseca vratila po svoju tetovažu.

IZVOR: Newsweek