Uticaj Hjua Hefnera nastavlja da živi kroz specifično njegov brend “feminizma”

Septembar je bio težak mjesec u smislu gubitaka koje je doživjeo feminizam. Prvo smo vidjeli smrt Kejt Milet, radikalne pripadnice drugog talasa, autorke knjige Seksualna politika (Sexual Politics). Sada je došao red na Hjua Hefnera, izdavača magazina Playboy, koji je jednom sebe opisao kao “feministu prije nego što je postojao feminizam”.

Hju Hefner feminizam
Foto: pinterest.com/dawnhoig/

Očigledno, bilo bi teško reći ko se od njih dvoje više borio za žene. Da li bi to bila Milet, koja je željela da nas oslobodi od stega patrijarhata, ili Hefner, koji je želio da nas oslobodi od dlaka na tijelu, privatnog života i odjeće? Nemoguć izbor. Ipak, ako se sve svodi na pitanje čiji je brend feminizma odnio pobjedu, na njega postoji jednostavan odgovor.

Hefnerov feminizam je svuda oko nas. To je feminizam djevojčica predtinejdžerskog uzrasta koje traže dizajnerske vagine; muškaraca koji iznajmljuju vagine i materice; žena koje drže dijetu, briju se, gladuju i nikad ne kažu ne. Nismo slobodni od ugnjetavanja, ali represija više nije stigmatizovana. Nije li to dovoljno?

U intervjuu za magazin Esquire iz 2007. godine, Hefner je sebe opisao kao šampiona “seksualnog oslobođenja”. Pod tim nije mislio na oslobađanje žena kao seksualne klase, već na oslobađanje žena da budu predmet seksa. Jaka razlika, neki bi mogli reći. Jasno, svakog ko bi se drznuo da prigovori na ovo Hju bi sigurno odbacio kao pogrešnu vrstu feministe.

“Nažalost”, komentarisao je Hefner, “unutar feminizma postojao je puritanski, prohibicionistički element koji je antiseksualan.” On bi zatim detaljno citirao Odnos (Intercourse) Andree Dvorkin ili Protiv naše volje (Against Our Will) Suzan Braunmiler. Ili, s druge strane, ne bi, pošto je svakako znao šta su te žene mislile. Osim toga, nisu bile podobne za seks i nisu imale pamučne špagice u svojim zadnjicama, pa čemu onda čitanje ijedne riječi koju su napisale?

Zadovoljavajuće je, međutim, reći da Hefner nikada nije bio pravi feminista – za njega je  to uvijek bio marketinški alat, svojevrsna igra – vrijedi razmisliti koliko se njegov stav o ženama izmijenio da bi se uskladio s onim što danas prolazi kao feminizam. Veoma malo mladih žena sada se usuđuje da ustane i kaže da su žene eksploatisane i zlostavljane zbog svog biološkog pola.

Sve se danas svodi na “stigme”, na “fobije”, na taj “puritanski, prohibicionistički element” kojeg treba iskorijeniti i podvrgnuti podsmjehu javnosti. Feministkinje koje se protive pornografiji ili prostituciji rutinski se smatraju neznalicama, seksofobičnim ili punim predrasuda prema ženama koje rade u tim industrijama. Značajnije političke partije i studentska populacija podstiču liberalizaciju zakona kojima se zabranjuje eksploatacija ženskog tijela. Lako je okarakterisati Hefnera kao prljavog starca koji zaludno uzima u usta feminizam; kada je rekao ženama da su krajnje zatucane, svi smo mu povjerovali.

Problem je u tome što je Hefner je bio samo napola u pravu, a u svijetu u kojem žene ćute, poluistina je sve što čovjek mora da iznese. Poricanje ženske seksualnosti je stvarno. Insistiranje da žensko seksualno zadovoljstvo nije bitno ima ogroman politički značaj. Ipak, svako ko se zaista brine o tome ne bi se fokusirao na govorenje mladim djevojkama sa velikim grudima da se opuste i rašire noge.

Oni bi se fokusirali na pitanja koja sprečavaju žene svih starosnih grupa da imaju srećan, zdrav i ispunjavajući seksualni život. Pitanja kao što su obrezivanje kod žena, povrede tokom porođaja, vaginizam, postmenopauzalna suhoća, zanemarivanje ženskih tijela u medicinskim istraživanjima, pogrešno predstavljanje nepenetrativnog seksa kao “ne pravog seksa” … Ovo su bitne stvari i pitanja koja se odnose na unutrašnji život žene, a ne broj otvora kroz koje bi ga neko mogao ubaciti.

Naravno, Hefner je imao malo vremena za takve stvari. Razlog za to? Zato što je, kao i svi ostarjeli plejboji koji brane svoje pravo na ubacivanje svojih stvari u tihe žene, zapravo bio onaj koji je imao strah od seksa, koji je bio toliko preplašen ženskom seksualnom i reproduktivnom moći da je morao da je sanitizira kroz fotošutinge u glosi magazinu, reducirajući stvarne, žive žene na iskvarcanu kožu i usaglašenost sa standardom.

Plejbojevska vizija žena je potpuno bez radosti. Ona je izgrađena na strahu. Malo je stvari koje su više puritanske nego što je patologizacija žena koje same postavljaju svoje zahtjeve u vezi sa seksom. Hefnerov puritanizam – a ne njegov liberalizam –  je ono što nas danas drži u mjestu.

Zato počivaj u miru, Hju , ti veliki sablažnjivi, ženskofobični konzervativče. U ovom trenutku tvoj feminizam nastavlja da živi. Ipak, nadajmo se da će ga zamijeniti njegova otvorenija, istinski seks-pozitivna verzija.

Victoria Smith @glosswitch  je komentator magazina New Statesman, bloger, feministkinja i majka troje djece. Piše o feminizmu, majčinstvu, politici i mentalnom zdravlju. Njen lični blog je: http://victoriads.blog 

 

IZVOR: New Statesman